Stanodavci koji nude namešten stan tu pogodnost gotovo uvek ugrađuju u cenu zakupa, što takve stanove čini skupljim od praznih u istoj zgradi ili kraju. U većim gradovima poput Beograda, razlika se najčešće kreće između 50 i 150 evra mesečno, u zavisnosti od kvaliteta opreme i lokacije. Za podstanara koji ostaje nekoliko meseci, taj dodatak ima smisla kao cena komfora. Međutim, kod boravka od tri ili više godina, zbir tih mesečnih razlika često premaši vrednost kompletnog osnovnog nameštaja.
Kod nameštenih stanova, zakup ne podrazumeva samo prostor već i inventar, što uvodi dodatni sloj odgovornosti. Stanodavci gotovo uvek sastavljaju popis stvari, a povraćaj depozita vezuju za njihovo stanje pri iseljenju. Problem nastaje u tumačenju razlike između prirodnog habanja i oštećenja, jer ta granica nije precizno definisana i često zavisi od subjektivne procene vlasnika. Upravo tu nastaje najveći broj sporova. Kod praznih stanova takvih situacija gotovo da nema, jer ne postoji inventar koji bi bio predmet neslaganja.
Na tržištu zakupa ne postoji jedinstvena definicija šta podrazumeva namešten stan. U praksi, razlike su velike. Jedan stan može biti potpuno opremljen novim uređajima i funkcionalnim nameštajem, dok drugi pod istom oznakom nudi osnovne i često dotrajale komade bez realne vrednosti. Zato je pre potpisivanja ugovora ključno proveriti šta je tačno uključeno u cenu, u kakvom je stanju i da li podstanar eventualno snosi dodatne troškove zamene ili održavanja.
Namešten stan u Beogradu je racionalan izbor za one koji dolaze iz drugog grada ili inostranstva, za podstanare sa kratkoročnim ugovorima, studente i sve kojima je fleksibilnost važnija od dugoročne uštede. Prazan stan više odgovara onima koji planiraju duži boravak, već poseduju deo nameštaja ili žele da prostor prilagode sopstvenim potrebama, bez obaveze da čuvaju tuđu opremu i prilagođavaju se postojećem enterijeru.
Kod boravka od godinu dana razlika u kiriji često ne uspeva da pokrije početno ulaganje u opremanje. Međutim, već nakon druge ili treće godine situacija se menja. Kumulativni iznos koji podstanar plaća za nameštaj kroz kiriju postaje veći od troška kupovine sopstvene opreme. Posle pet godina, ta razlika je gotovo uvek izražena i finansijski jasno ide u korist praznog stana. U praksi, namešten stan ostaje rešenje za kratkoročnu fleksibilnost, dok prazan stan postaje racionalniji izbor čim boravak prelazi srednji rok.